Božić 2025. godine

Župnik župe Grebnice fra Marijan Živković služio je svetu pučku misu na blagdan Božića 2025. godine. Propovijed župnika možete vidjeti u video prilogu iznad, a cjelovit transkript propovijedi u tekstu ispod.

Transkript propovijedi

Kada pogledam ovako u našoj crkvi i vidim i čujem ovu malu djecu, onda u istinu mogu reći da je Božić došao i u župu Grebnice. Božić je blagdan radosti. Božić je blagdan u čijem je središtu upravo malo dijete i tamo gdje nema djece čini se kao da i nema Božića.

I lijepi su ovi glasovi, bez obzira što se miješaju sa mojim riječima, to je nešto najljepše što možemo doživjeti na Božićni dan. Božić je blagdan svjetla. Danas kada slavimo rođenje Isusa Krista crkva nam ne stavlja u središte izviješće o pastirima i kako se to sve dogodilo, o zvijezdi, o jaslama, nego nas vodi još puno, puno, dalje na sam početak svega, na izvor ovoga svijeta.

Čuli smo riječi koje su među najzvučnijima u cijelom Svetom pismu koje kažu u početku bijaše riječ i riječ bijaše kod Boga i riječ bijaše Bog. Ona stvaralačka Božja riječ na samom početku. Ivan nas ne vodi u Betlehem nego nas ovim svojim tekstom, svojim riječima vodi u vječnost.

Ne počinje s djetetom u jaslama nego s Bogom koji govori, s riječju koja postoji prije vremena. Tim nam želi reći nešto važno. Dijete koje danas slavimo nije samo lijepa božićna slika, nije samo simbol dobrote i mira, ono je sam Bog koji ulazi u ovaj naš svijet u kojem mi živimo.

U njemu bijaše život i život bijaše ljutima svjetlo, kaže sv. Ivan. Božić je blagdan života i svjetla, a znamo koliko je svijetu danas potrebno i jednoga i drugoga.

Toliko je tame nagomilano u ovom svijetu, toliko je mraka da jedva razabiremo istinu od laži, dobrotu od zla. Toliko se toga nataložilo u srcima ljudi, u našim obiteljima, u našim međuljudskim odnosima, u ratovima koji se vode u današnjem vremenu, u nepravdama koje proživljavamo u strahu od budućnosti. Svijetla ima mnogo, u današnjem svijetu ima onih lijepih ukrasnih lampica i reklama, ali prava tama ne nestaje od električne rasvjete.

Ona nestaje samo kad u nju uđe Bog. Tada nestaje tame, tada kad novorođeno svijetlo stvarno uđe u naš život, u naše srce, onda se razgoni pravi mrak. U njemu bijaše život i život ljudima bijaše svijetlo.

Božić je blagdan života i svijetla i to treba ostati zapisano u našim srcima. Ivan jasno kaže, svijetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze. Tama nije nestala onog trenutka kada se Isus pojavio, kada se rodio u ovom svijetu, ali od tada ta tama više nema posljednju riječ i to je ono što je važno za čovjeka.

Može biti jak, može prijetiti, ali ne može pobijediti svijetlo koje dolazi od pravoga Boga. Božić nam govori da Bog nije ostao negdje daleko, da ga ne zanima ovaj svijet, da ga ne zanima čovjek. Nije nas promatrao s visine, nije nam dao samo zapovjedi i proroke, nego riječ tijelom ostade i nastani se ovdje među nama.

Bog uzima naše tijelo, našu slabost, našu krhkost, ulazi u ljudsku povijest ne kao moćni kralj, nego kao maleno dijete, dijete koje treba majku, dijete koje treba toplinu, treba zagrljaj, dijete koje zna plakati. To je upravo Božji način kako ulazi u ovaj svijet. Ivanovo Evanđelje kaže jednu zaista bolnu, žalosnu rečenicu, koju vjerujem ostaje vam u sjećanju, da svojima dođe, a njegovi ga ne primaju.

Ima li išta tužnije od takve jedne činjenice, da dođe svojima i da te oni ne prime. Božić nije samo pričao prihvaćanju, nego isto tako i o odbijaju. Bog dolazi, ali čovjek može zatvoriti vrata i svoje kuće, ali i svoga srca.

I to se ne događa samo prije 2 tisuće godina, nego se to događa i dan danas. Kao što nije bilo mjesta u svratištu za Svetu obitelji, tako često nema mjesta za Boga ni u našim obiteljima. Jer se događaju stvari koje nikako ne idu u skladu s Bogom, jer se ponekad bojimo da će nam Bog kvariti radost i veselje, pa mu zato zatvaramo vrata.

Zato je Božić pitanje upućeno svakome od nas. Ima li mjesta za Krista u mojem životu, u mom vlastitom srcu, u mom domu. Ne samo u crkvi, ne samo u pjesmama i u običajima, nego u svakodnevnici, u mom tegobnom ili radosnom životu.

U mom načinu govora, u odnosima u obitelji, u praštanju, u poštenju, u brizi za slabije, u vremenu koje darujemo jedni drugima ne žaleći što smo proveli skupa. Ali Evanđelje ne završava odbijanjem. Ivan nastavlja s velikom nadom i kaže; a onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja.

Božić je dar novog identiteta. Nismo samo ljudi koji se bore da prežive i da sve stavljaju samo na to. Nismo samo grešnici sa slabostima.

Ako primamo Krista, postajemo i mi djeca Božja. To je dostojanstvo koje nam nitko ne može oduzeti. I djeca smo bez obzira koliko godina imamo. Pred Bogom smo takvi.

Možda netko od nas danas nosi svoje breme, svoj teški umor, razočaranje, krivnju ili neki oblik straha. Božić ne traži da to sakrijemo, da to skrivamo, da se to ne vidi.

Upravo s tim Bog dolazi k nam, jer riječ je tijelom postala stvarno, ranjivo, ljudsko tijelo, da bi ušlo u sve ono što mi danas proživljavamo kao ljudi. Na kraju Sveti Ivan kaže, vidjeti smo slavu Njegovu. Slavu kako ima Jedinorođenac od Oca pun milosti i istine.

Božja slava nije u sjaju palača. Nego u milosti, Njegova je slava u istini. U ljubavi koja se daruje, u Bogu koji se spušta među nas ljude.

Braćo i sestre, dok slavimo Božić, molimo da Krist, ovo svjetlo svijeta, uđe u tamne kutove naših srdaca, da nas ne mimoiđe, da ga prepoznamo upravo u malenoj djeci, koja nas okružuju, koju nosimo na rukama i koja nam predstavljaju da imamo budućnost, da ima života i u ovoj našoj župi. Da ga primimo i tada će se Božić dogoditi ne samo u Betlehemu, nego i u svakome od nas koje i danas slavimo ovo rođenje našeg spasitelja Isusa Krista. Amen.